Sarajevu...za ljubav i za dalje

Danas sam se pomirila sa Sarajevom. Zagrlili smo se i oprostili jedno drugom. Ja njemu, jer je zaspalo onda kad sam željela da je budno. Ono meni, jer to nisam mogla da shvatim.

Prohodala sam pored Sarajevske pivare. Miris hmelja je bio način na koji mirise zrak. Uvijek ugodan i moj. Miljacka je bila najbistrija rijeka koju sam ikad vidjela. Sve druge su bile čudne zelene boje. Šarene krede bile su najveći luksuz tih dana. Sladoled u loptici i jabuke u šlafruku. Kad me je mama prvi put poslala samu u granap to je značilo da sam narasla. Tata je često putovao, a više od toga mamu je jedino nervirao Princ koji se gasio. Krajem osamdestih preselili smo se na Dobrinju. Amidža je rekao da će nam kupiti kravu, jer smo otisli živjeti na selo i jer je on najduhovitiji čovjek kojeg poznajem. U onim ratnim godinama shvatili smo koliko bi bio praktičan njegov poklon. Smijali smo se tome i sjećali mirisa vrućeg mlijeka. Život na Dobrinji bio je divan. Nove zgrade, nova škola, novi parkovi, novi prijatelji. Vikendom u Nemanjinu, moju oazu sreće i radosti. Predah u Velikom parku, pa kod Ramisa na kesten-pire. Bezbrižni dani djetinjstva na krilima Sarajeva.

Jednog aprila nestalo je moje sunce, nestalo je moje djetinjstvo, nestalo je moje Sarajevo. Bilo je mnogo straha i mnogo krvi. Čekali smo kraj i neki novi početak. Tada sam mislila da bi potpuno pogrešno bilo otići, da nema tog sunca koje je toplije i te zime koja sniježi ljepše. Kad je konačno česma zamijenila kanister i sijalica svijeću,moj odraz u ogledalu bio je potpuno drugačiji. Prerasla sam šećernu vatu i balone od sapunice. Otkrivala sam Sarajevo u prvim izlascima, u kafanama koje rade najduže, u jutrima u kojima su kafe bile pune smijeha, u divnim predstavama u Kamernom i Sartru, u reportažama stranih novinara, u pričama onih koji su ga napustili. Ništa od tog sjaja nisam mogla da osijetim. Mučila sam se. Bila sam ljuta i iznevjerena. Valjda je tako sa onima koje volimo. Očekujemo od njih najviše. Najviše ih kritikujemo i najmanje razumijemo.

Jednog ljeta negdje u Dalmaciji upoznala sam čika Ivu. Studirao je arhitekturu u Sarajevu. Studentski život težak i lijep, na dlanu srce koje mu je dao grad. Srce za vječnost. Tog ljeta bili smo njegovi gosti, a on je po načinu na koji nas je dočekao, bio najveći Sarajlija ikad. Nisam razumjela ljude kojima se razvuče topli osmijeh na licu kada kažem da sam iz Sarajeva. Ja sam smišljala način kako otići što dalje od njega, kako izbrisati ljubav i sjećanja , vježbala sam kako se osjećati kao građanin jedne Švedske, Njemačke, Amerike. Željela sam čiste ulice, nove tramvaje, parkove i klupe u njima, željela sam prilike, željela sam izložbe, koncerte, ulice bez pucnjave, bolje radno vrijeme, veću platu, siguran život.Stotinu puta sam imala plan, nekad toliko siguran da je izgledalo da mogu otići već sutra. Ja se nisam pomjerila s mjesta. I gore od toga...ja nisam mrdnula prstom da bih u svom gradu imala sve to što želim.

Ovog aprila sasvim neočekivano vratilo se sunce, vratilo se djetinjstvo, vratilo se moje Sarajevo. Možda zbog žičare, a možda je bilo vrijeme da se pogledamo u oči, moj grad i ja. Snaga tog pogleda neobičnom silom otvorila je moje srce. Slijedila sam znakove i lako stigla na mjesto sa kojeg sam krenula. U kući u kojoj sam se rodila jedna divna Ena rodila je divnu djevojčicu. Pustila sam sjećanja da me obuzmu cijelu i ponovo sam se osjećala svojom. A to tako prija.

Ja svom gradu nisam dala ništa osim svojih koraka, a meni zauzvrat moj grad je dao ono najvažnije...divne ljude.

I šta bi meni moje Sarajevo bilo bez moje Melise iz Zenice, bez predivne Mostarke Azre koja me liječi, bez Sanide iz Foče koja čita knjige onima koji ne vide, bez Nasihe iz Lukavca koja se svim žarom svoga srca bori da Sarajevo ima najljepše parkove na svijetu.

Svojoj sam djeci pokazala svjetla velikih gradova Evrope. Nisam im rekla da i Sarajevo ima svoja svjetla .Nisam im znala objasniti kojom bojom svijetle svjetla Sarajeva. Nisam im dala priliku da vole svoj grad. I stidim se toga.

Sarajevo svijetli šarenim svjetlima, svjetlima mog djetinjstva. Svijetli svjetlima Mostara, Zenice, Foče, Maglaja, Travnika, Rima, Beograda,Zagreba,Pariza...

Sarajevo svijetli srcima onih koji ga vole...

I to se vidi iz svemira!

Sarajevo,BiH

353 views