Pet minuta slave za nas lude!

Updated: Nov 16, 2018


Moja mama često spominje kako joj je doktor, nakon što me je rodila rekao: „Da je ova beba imala samo malo uža ramena, letjela bi preko porođajnog stola“.To je najslikovitiji prikaz načina na koji sam došla na svijet. Krenula sam ja brzo i snažno u susret životu, ali eto ta neka ramena mi zapeše. Tako sam više od pola života učila kako ramena skupiti, na koji način proći prolazima koji su bili preuski. Ne žalim se, da se ponovo rodim željela bih isto. Samo bih drugi put malo manje skupljala ramena i malo više letjela.


Danas imam 39 godina. Žene poput mene o svojim godinama govore rado. Neka druga vrsta žena radije govori o tuđim, nego o svojim godinama. Istina, nikad se nisam navikla na ono:„Dobar dan gospođo, danas na akciji imamo batake“. Hajde što se vidi da po godinama i jesam gospođa, ali zar ne vide da su moji bataci u stalnoj akciji. Ne samo taj dan.

Tata mi je dao ime koje nosi pola moje generacije, ali obzirom da ga je on lično izabrao i sam otišao u opštinu da me prijavi, za mene je moje ime najoriginalnije na svijetu. Tako sam ja samu sebe smjestila kao tatinu mezimicu, mada će on uvijek reći kako nas sve troje voli podjednako. Naš stan je već odavno mjesto gdje mama i tata provode svoje penzionerske dane, bez nas. Pijaca, ručak, novine i TV. Samo je nekoliko dana godišnje kad nas uspiju skupiti sve za istim stolom.


Od svega što bih u životu htjela proživjeti ponovo su dani u kojima smo nas petero bili na okupu. Dnevni boravak je bio mjesto svih mogućih zbivanja tamo negdje iza jedanaest sati uvečer. Mi bismo se vraćali iz grada, otimali tati daljinski, pojeli jabuke koje mu je mama ogulila, otvarali frižider i isti redovno opustošili. Čekali na red za kupatilo, prepričavali prethodni dan, smijali se na vlastiti račun. Brinuli jedni o drugima, puno i često razgovarali. Tradicija takozvanih sastanaka datira još iz vremena kad smo bili osnovci. Kako bismo shvatili ozbiljnost situacije u kojoj je neko od nas ili svi mi napravili nešto neprimjereno, mama ili tata bi sazivali sastanak, na kojima je prisustvo bilo obavezno.Tema:aktuelna problematika! I sad mi je to smiješno ja otprilike šesti osnovne, zove me drugarica da izađemo vani, a ja kažem ne mogu imamo sastanak. E čuj sastanak?!


Slagala sam. I Pariz bih htjela proživjeti ponovo, ali on je izvjesniji od ovoga prvog.


Nisam bila nimalo jednostavno dijete. Između starije sestre i mlađeg brata ponekad moraš visiti na lusteru da bi bio primijećen. Moj je blagoslov taj da sam rasla uz roditelje koji nikada nisu pokušavali da me ukrote. Kada sam uradila jednu malu tetovažu tata me je doslovno pitao da li sam ja pripadnik neke bande. Nakon nekoliko mjeseci ipak je priznao kako mi je lijepa tetovaža. Bandu više nije spominjao. Prirodno smo sazrijevali jedni uz druge, mi kao djeca, oni kao roditelji.


Nemoguće je znati koje su granice do kojih možeš ići, sve dok te iste granice ne dotakneš.


Sve o čemu su mi govorili, ja sam pobijala sa milion argumenata. Mislim da su milion puta u sebi, proklinjali one sastanke na kojima su svi imali pravo glasa. Tražili ste, gledajte. Vjerujem da su znali ili su se barem nadali, da će jednom svi ti moji važni argumenti isčeznuti pred životnim situacijama u kojima ću se oslanjati na ono što su oni usadili u mene. Danas sam im beskrajno zahvalana na silnom uvažavanju mene, bez ijednog pokušaja da saviju moju kičmu.


Ljudi koji vam pokušavaju saviti kičmu, ugurati vas u kalup i napraviti vještačko pripadanje nekome ili nečemu su najveći zločinci na svijetu.


Prva sam, od nas troje otišla u svoj život. Osim nekoliko torbi i par vreća cipela ponijela sam i poneku sitinicu sa vitrine, kao uspomenu na dom. Način na koji sam servirala ručak, ličio je na moju mamu. To je uspomena koja nikada ne prestaje. U godinama koju su dolazile postajalo je jasno da sam ponijela u život mnogo više od poneke sitnice za sjećanje.

Bila sam i ostala glasna, ponekad i više nego je potrebno. To mi je valjda ostalo iz onog vremena dok sam visila na lusteru. Na pitanja sam odgovarala kao pod istragom, tačno i istinito. Bez dvosmisla i jednačina sa dvije nepoznate. Natrčala sam na milion laži, jer dugo nisam znala detektovati laž. Ali sam osmijehe uvijek razlikovala. Kada dobijete toliko mnogo iskrenih, onaj lažni jednostavno vam bode oči. Zbog načina na koji formulišem stvari smatrali su me više brbljivom nego iskrenom. Svoje sam mišljenje branila životom, a svoju slobodu mišljenjem. I uvijek sam više pripadala onim izgubljenim, nego onim nađenim. Samo mi izgubljeni znamo kolika je radost traženja.


U svijetu u kojem je jedino popularna kolektivna misao i u kojem se ljudi zovu lažnim imenima, jer samo su tada dovoljno hrabri da kažu ono što misle, došlo je vrijeme kad će najbolje proći talenti kao što su „ne mariti mnogo za selo“. A šta je talenat bez rada na sebi?! Znala sam da ćemo mi ludi dobiti svojih pet minuta slave...


Visi na lusteru, budi pripadnik bande, spavaj kad ti se spava i sa kim ti se spava. Reci ono što misliš, ali se prije toga ne zaboravi predstaviti. Ljudima je važno ko im govori baš kao i ono što im se govori. Ponesi svaku svoju riječ, misao i osmijeh u spomenaru svog života. Valjat će ti kad se stvari okrenu protiv tebe. Ako si od onih koji putuju sa vjetrom, onda me uzalud čitaš. Ako si krenuo na svoj način, nikada nećeš pogriješiti. I sigurna sam da ćemo se jednom sresti.


U jednoj ruci držim ono što je moje. Druga je otvorena za ono što bih mogla imati. Moje su obje ruke i sa njima ću činiti ono što mi je volja...jer ja drugačije ne znam.

Hvala mojoj četvorki, jer ja bez njih ne bih bila petica. A petica uvijek znači odlično!


Lektura: Amela Ademović



1,399 views