O slobodi se ne laže!

Slobodan si onda kad možeš misliti svojim glavom, voljeti svojim srcem, radovati se svojom dušom, tugovati svojom tugom i šutiti o svemu tome.

Sloboda je riječ koja nema zamjenicu. Možete mi dirati u čovječnost, šerpu, majčinstvo, karijeru, novčanik...ali u slobodu ne. Dirnula sam u nju sama, na dušu mi.

Ponedjeljak je krenuo u borbenom maršu, od kancelarije do pijace,od pijace do treninga, od treninga do usisivača, od usisivača do kupanja psa, od kupanja psa do pranja veša, od pranja veša do neodgovrenih dnevnih poziva i poruka. Knjigu koju pokušavam završiti nosim od sobe do sobe. Samo je nosim. Ni slova nisam pročitala zadnjih deset dana. Komšinica sa drugog sprata glasno sluša muziku nakon ponoći. Nekad joj psujem u sebi, a nekad na sav glas. Ona sluša muziku, a ja psujem. Očito da postoji neko ko više vjeruje u svoju slobodu od mene. Utorak je nadmašio ponedjeljak. Ja sam trčala kroz vlastiti život, žena sa drugog je slušala muziku. Srijeda je bio moj rođendan,  prepun cvijeća i lijepih želja.Nisam brojala godine, jer ovo su godine koje se ne broje. Godine koje govore onome ko želi da čuje. Umjesto muzike čula sam samo to da je ostalo još sasvim malo vremena da slobodu pretvorim u život.  U četvrtak sam opet izvadila teško naouržanje i nastavila bitke. Kraj sedmice je obećavao malo više vremena. Veliki planovi za vikend, od kojih u nedjelju veče ostanu tek poneka kafa i opran veš. Čitala sam uglavnom novosti sa portala, knjigu nisam ni dotakla.

Sloboda je ostaviti sve poslove i čitati knjigu.

Njega sam dočekala sa ručkom i dva noža. Raščlanila na proste faktore njegov život, objasnila mu da ne može tako, da se greške ponavljaju, da nije dobro za njega, da je vrijeme da razgovara sam sa sobom. Potvrdila se sebi u svojoj pameti i načinu na koji sam zaključila da on treba da riješi svoje probleme. Nakon što sam završila jednosatno izlaganje, sve to sam prepričala najboljoj prijateljici. Pa onda drugoj najboljoj prijateljici. Na pola drugog prepričavanja izgubila sam glas. Niti je on riješio problme, niti mu je moja pamet bila potrebna. Svoje sam probleme gurnula mami pod nos i tako olakšala dušu. Tuđe probleme uzmem sebi, a svoje dam drugome. Nije pamet sve što dobro zvuči.

Sloboda je naučiti ne živjeti tuđi život...i tako sačuvati dobar glas.

Krajem sedmice srela sam Branku. Ona živi u šumi. U kući ima slučajnog gosta iz Urugvaja, koji joj pomaže u kućanskim poslovima. Gost divno svira gitaru i ne zna koliko će ostati kod nje. Nisam izmislila Branku, kunem se. Ona je stvarna i predivna. Obećala sam  sebi, a i njoj, da ću vikend provesti u šumi. Pomislih da možda mogu biti predivna kao ona. Šuma nije bila šuma, bila je livada sa još trideset ljudi. Od mog povratka prirodi te subote sam dobila krompirušu ispod saća koja mi se uopšte nije jela.

Sloboda je imati šumu na sred svog dnevnog boravka, ako je potrebno.

Kada sam objasnila sve što se moglo objasniti, glasno i bez dlake na jeziku rekla to što mislim, kada sam odradila sve što sam željela sa odradim, kad sam u svojim mislima obuhvatila pola planete...od komšinice sa drugog do klime u Australiji, legla sam u krevet istrošena i prazna. Moji planovi za tu sedmicu bili su nešto sasvim drugo... željela sam otići u šumu, pročitati knjigu, napisati vježbu koju dugujem, istraživati o projektu na kojem radim, pozvati roditelje na ručak, gledati film sa djecom. Nista od toga se nije desilo.

Sloboda je imat svoje planove i poštovati ih.

 Kako sam imenici bez zamjenice našla zamjenu?! Koliko mnogo sam vjerovala u svoju slobodu toliko jako sam je zarobila! Postala sam mali robot u velikoj mašineriji. Junački sam izlazila na mejdan uvijek spremna braniti dobre i pravedne. Čak i kada se mogu braniti sami. Sve uvijek znam. Imam  misljenje o svemu i kažem ga. Pita li me iko za to isto mišljenje?!  Ponekad da, a ponekad i ne. Ali ja ću svejedno da kažem. Ipak, slobodna sam. Uradit ću sve što se mora. Sve što sam umislila da se mora. Smorit ću se. Neću spavati, ako treba. Ali ću zatvoriti oči kad vidim da i ne treba.

Stojim na pola puta između slobode i potpunog ropstva. Kada se jednom mozak umori i noge prošetaju šumom, kad pročitam sve započete knjige, kad prešutim ono što bih mogla reći, kad ne potrčim za onima koji su davno otišli, kad ugasim motore i život počne da se kotrlja...znat ću na koju stranu sam krenula.

Nisu sve slobode slobode. Neke se samo tako oblače.

Paris ; France

79 views