O onoj koja želim biti !

Subotom smo išli u Pionirsku dolinu. Svake subote. Drvored divljeg kestena pored groblja, najljepši put kojim sam ikada prošla. Groblje Sveti Mihovil nikada nije izgledalo strašno. Jedan grob,tik uz cestu, na njemu osušeni buketić cvijeća umotan u plavu satensku vrpcu. Jednom sam pitala majku, mamu mog tate, ko je stavio cvijeće i čiji je to grob. Rekla je da je neka djevojka umrla i da je taj buket ostavio onaj koji ju je beskrajno volio. Mislim da je to bila moja prva spoznaja o Ljubavi. Neispričana ljubavna priča, jedan grob uz cestu, drvored divljeg kestena i plava vrpca koja ostaje zauvijek. Majka je pričala divne priče, nikada bajke. Pričala je o svojoj porodici, o tome kako je jako mlada izgubila roditelje, kako je bila guvernanta u kući jednog sarajevskog doktora. Pričala o je mom tati, njegovom djetinjstvu, dječijim nestašlucima. Mi smo upijali svaku njenu riječ i živjeli u pričama koje smo slušali. Dvadeset godina nakon njene smrti, sasvim slučajno, sam saznala da je jednom davno ona bila djevojka čiji je voljeni poginuo, nekad u nekom ratu. Tu priču nikad nam nije pričala. Zaprvo jeste... onog dana kad smo prolazili pored groblja. Samo tad i nikada više. Priča u jednoj rečenici. A rekla je mnogo mada,potpuno sam sigurna, tada to nije znala. Ostala je u mojoj glavi plava vrpca...na osušenoj travi, na snijegu koji kopni, na raskvašenoj zemlji kad kiša pada, ostala je kao znak, kao smjernica, kao način na koji se voli. Rekla je sve što se ikada o Ljubavi moglo reći.

Ne... ovo nije priča o nesretnoj Ljubavi i usamljenoj ženi. Njen život je bio sve, samo ne tužan. Stvarala je neke nove priče i na svaku od njih stavljala plavu vrpcu ljubavi. Voljela je muža. Da, voljela ga je. Znala sam to po načinu na koji se smijala. Uvijek glasno, srcem. Znala sam to po žaru sa kojim ga je dočekivla svaki put kad se vrati s posla. Znala sam to po radosti sa kojom je odgajala svoje sinove. Znala sam to po načinu na koji se oblačila i bojila kosu u crveno. Znala sam to po suzama na njenom licu, onoga dana kad je umro. Znala sam.

Ljubav se desi. Ne traži se. Ne pronađe se. Desi se i onda više ništa nije u tvojim rukama. Ne postoje pravila, forme, standardi. Možeš da je izgubiš, mogu i da ti je ukradu. Možeš i ti sasvim slučajno da je zgaziš. Mozeš i da je ne vidiš. A nekako nekim čudom znaš da je tu.

Naučila sam... ljubav ne znači ništa ako svakoga dana, svakoga minuta naše ljubavi, ne stavljamo nove plave vrpce. Na dan našeg prvog poljupca, na prvu svađu, na prvo mrzim te, na dane tišine, na svaku suzu, na neoprano suđe, na divno ljetovanje, na neodgovorene poruke, na čekanje, na noći koje traju dugo, na radost svakog susreta. Ljubav ne znači ništa, ako nije priča koju možeš ispričati, ako nije stvorila mnogo drugih priča. Načula sam... nije uvijek lako, ali je lijepo. Po jednu plavu vrpcu za svaki novi dan...jer ga volim.

Luca; Italy

247 views