Nije bolest sve što boli!

Krajem prošle godine bila sam bolesna. Sve je počelo nekim čudnim osipom. U narednim danima bila sam gladna, crvena i nervozna. Noći sam provodila u Hitnoj u koju sam dolazila zbog gušenja. Nakon što sam obišla sve ljekare ovog grada, izvadila dva litra krvi za razne analize, preživjela u svojoj glavi sve scenarije opakih bolesti, Maja me je pitala želim li otići na tretman kod Zorana. Rekla mi je da malo proguglam o njemu, pa ako želim ona će mi ustupiti svoj termin već u ponedjeljak. Kako je Maja simbol svega dobrog u mom životu, njen prijedlog mi je bio odličan. Termin imam, ja ću se izliječiti.


Ponedjeljak, dolazim u dogovoreno vrijeme. Nisam znala šta tačno treba da radim, kako će izgledati taj pregled, da li će me izliječiti, da li će mi reći da je za mene kasno. Bila sam jako loše, tijelo me nije slušalo. Dani su bili podnošljivi, a noći su izgledale tako, kao da iz mene neko istjeruje đavola. Strašni plikovi po tijelu i gušenje. Danima nisam jela. U Hitnoj su me znale sve smjene, svi doktori i svi redovni pacijenti. Bilo mi je svejedno da li će mi Zoran ubrizgati zmijski otrov ili će me spaliti strujom, ja sam samo željela ponovo biti dobro.

Zoran je na moje opšte iznenađenje bio jako prijatan i blag čovjek. Govorio je polako i slušao me sa posebnom pažnjom. Postavio mi nekoliko pitanja. Zapravo postavio mi je samo tri pitanja, narednih dana okupirala me je misao kako je znao da me baš to treba pitati. Nekoliko mjeseci nakon tretmana ista sam pitanja postavljala sebi nebrojeno puta. Na tragu sam odgovora, na svu sreću.

Legla sam na stol, nalik onim stolovima za masažu. Moj iscjelitelj me držao za lijevu ruku, govorio sam sa sobom, uglavnom na engleskom. Počelo je detaljno ispitivanje moga tijela. Bubrezi, jetra, pluća, srce, kičma, ruke, noge, glava... Prevrtao je očima na svaku od tački koje je testirao... Bubrezi su željeli vodu, jetra se sama obnavljala, pluća su trebala više zraka, srce više topline, kičma je željela da se ispravi, ruke i noge da se kreću. Glava da shvati.

Bilo mi je ugodno. Činilo se da Zoran popravlja sve i jedan kvar, vraća me na fabričke postavke. Ne znam da li me je obuzimala dragost i olakšanje zbog ubjeđenja da će neko konačno da mi pomogne, ali ja sam se u jednom trenutku zaista osjećala odlično. Znala sam da sam došla na pravo mjesto. Očekivala sam da će Zoran sada da objasni moju problematiku. U glavi sam već zamišljala njegove riječi.

Mnogo radite, umorni ste. Vi ste zaista jedna vrijedna i požrtvovana osoba. Kičma je u lošem stanju, jer mnogo sjedite i niste Vi krivi što toliko morate sjediti. Vaša pluća gotovo ne rade, pušite i potpuno je normalno da pušite, jer Vi ste pod konstantnim stresom. To što ne vježbate redovno je zato što nemate vremena, siguran sam da je razlog posao, djeca, obaveze. To je normalno.

Željela sam da neko konačno vidi kako sam ja zapravo žrtva okolnosti. Kako sam ja neko kome ništa nije teško, za druge posebno. Čekala sam taj trenutak potvrde da je moje užasno stanje prethodnih sedmica, rezultat moje bezrezervne žrtve za one koje volim, za ono što mi je važno. Gotovo da sam se osjećala kao pobjednik. Na trenutke mi je čak i bilo drago što se ta moja žrtva mogla čak i vidjeti na mome tijelu u vidu užasnih urtikarija, što su ljekari u Hitnoj u nekoliko navrata zapravo reanimirali jednu posebnu ženu, paćenicu i heroinu. Zamišljala sam kako ću nakon toga doći kući, saopštiti, zapravo citirati njegove riječi svima i tako dobiti mogućnost da milion puta ponovim cijelom svijetu kako sam eto poginula od tuđe ruke, ali svojom voljom. A onda ću proći proces rehabilitacije. Isključiti telefon, odmarati, govoriti ne i ne mogu na sve što treba i ne treba. Drugi će mi uputiti riječi žaljenja i zahvalnosti i tom slavljenju jedne svete žene, majke i prijateljice cijelo moje biće će doživjeti potpunu renesansu.


Završio je. Jednako toplo i ljubazno, kao i na prijemu, rekao je da se ustanem. Sačekao je par trenutaka, valjda da mi krv dođe u mozak. Zatim je vrlo hladno i odlučno rekao.


Dijagnoza- nedostatak empatije prema sebi.


Da li zbog mojih širom otvorenih očiju, vilice koja je visila do poda, glave koja se sama spuštala prema grudima ili čista empatije prema meni, blago se nasmijao. Rekao je kako to nije ništa neobično i kako je jedino važno da ja budem dobro. Nije me mogao utješiti, pogotovo ne nakon toga što me je potpuno razotkrio. Hajde što je znao šta mi prolazi kroz bubrege, hajde i to što zna da su mi nožice poput staklene figure, ali to da sam prema sebi loša, bahata i okrutna...e toga sam se zaista stidila. Rastali smo se brzo i dogovorili novi susret početkom marta. Jedini razlog zbog kojeg se Zoranu vraćam ponovo je onaj mali spartanac u meni koji je silno uvrijeđen.


Za nešto više od deset dana je naš ponovni susret. Od tri postavljena pitanja sebi sam odgovorila na jedno i po. Zoranu ću slagati, ako me ponovo pita, ali to je manje važno. Moje tijelo je dobro. Želim vjerovati da je to zbog toga što postajem dobra prema sebi i hvala Zoranu na savršeno tačnoj dijagnozi.


Photo by Agdal Nuhanović

Prvi put u životu ja ću biti empatična prema sebi. Sjedit ću na udobnijim stolicama i ići malo lakšim putem. Radit ću više ono što želim, a manje ono što moram. Naučiti da moram samo ono što želim. Vjerovat ću da su susreti put do prave dijagnoze, pitanja put do odgovora, pokušaji put do uspjeha. Manje ću govoriti da bih rekla više. Ponekad ću namjerno prespavati dane koji se ne trebaju desiti. Napravit savršen plan za život bez plana. Voljeti sebe onako kako me drugi vole i mrvicu više.


Ići do kraja dok stojim u mjestu. Moguće je.


Lektura: Amela Ademović

1,188 views