Ne možeš biti i mlad i pametan!

Sjedili smo u kafani na kraju grada. Vani je vjetar toliko dokazivao prisustvo jeseni, da bismo od zime i drhtavice ušli u bilo koju kafanu u gradu. U ovoj su nas očekivali. Bili smo malo neobično društvo, spojeno čudnim spletom sudbina i neobičnom ljepotom života.Vjerujem da smo ljudima, koji su nas posmatrali izgedali kao četiri stara prijatelja kojima je mjesto zbivanja radnje, pitanje na koje se ne odgovara. O likovima se sigurno toliko toga ima za reći. Komadant u penziji, slika i prilika oficira i džentlmena. Divna dama toplog osmijeha i nas dvije više sretne nego pametne. Zapravo, komadant poput Muse nikada ne može biti u penziji, njegov mozak radi poput savršene mašine, a duh treperi tako kao da će akcija početi svakog trenutka. Dama je više nego ljudina, poznaje sve važne ljude prošlosti i sadašnjosti, a opet se oslanja samo na sebe. Nas dvije nepopravljivo uvjerene kako je život lijep, uprkos tome što su naša dva života zajedno vidjela više govana nego sve kanalizacione cijevi ovog grada. Dvije trećine stola sam poznavala svega nekoliko sati, ali sam se osjećala toplo kao sa svojima, po misli i riječi.



Bio je maj kad mi je prijateljica rekla da ne treba ljude u svom životu. Mislim da bih manje izbečila oči da mi je rekla da je ubila komšiju,nego ovu suludu rečenicu kojoj nisam mogla dokučiti uzrok.

“Ne...stvarno! Hajde skontaj! Zašto ti trebaju ljudi?” ubjeđivala me je.

Kontam ko je ovdje lud. Slušam i ne vjerujem da mi to govori žena koja je organizovala zabave razmjera maturskih večeri uz posebne teme, dekoraciju i razglas. Žena koja me je upoznala sa toliko ljudi i obojila moje trenutke šarenim portretima i čudnovatim životnim pričama. Žena koja prevali put od Sarajeva do Ljubljane, da bi popila kafu sa prijateljicom. Razmišljam... mora da se pridružila nekoj sekti, opet čita neke lude knjige... Ili se iza ove izjave krije neka posebna poenta. Jedina prirodna poza bila mi je ona sa rukama iznad glave, ali romantika grada u kojem smo bile zahtijevala je lagano mahanje ručica pored tijela. Čekam je...sad će je izreći, u maniru strogog profesora koji za kraj izlaganja lupi dnevnikom od stol i zaključi priču bez mogućnosti dalje rasprave. Ostaviti će me kao i obično bez ijednog argumenta protiv, a ja ću iz ljubavi prema sebi i njoj tražiti načine da uvažim nju i u istom dahu opravdam sebe. Divna i neobična je ova moja prijateljica, upoznala bih vas, ali je nedavno donijela odluku u kojoj stoji da apstinira od ljudi. U septembru je uradila isto. Šetale smo i negdje na mom osmom koraku prelistala je listu mojih prijatelja, riječima: "Ko crvenom olovkom prekrižila imena i objasnila mi kako je moj život luksuzni restoran u kojem samo rijetki mogu popiti piće, a samo oni posebni dobiti večeru sa desertom iznenađenja." Na rastanku mi je rekla : "Ćao Milena! " kao znak koliko me voli. Sutra me je nazvala u vrijeme sastanka i ja nisam mogla da se javim. Garantujem da je pomislila da ne želim da se javim.Uzvratila sam poziv nekad navečer istog dana i prvo što me je pitala, sa vrckavim osmijehom na licu, bilo je da li smo još uvijek prijateljice. Da...mogu joj vidjeti osmijeh bez da je gledam. Pomislila sam... sve dok imaš hrabrosti mahati crvenom olovkom ispred mog nosa i sve dok ja volim to što te imam da mi mašeš ,više smo nego prijateljice.


„Jebi se.“- šta ćeš drugo reći onoj koju voliš i razumiješ.

U toj kafani na kraju grada, za stolom za četiri osobe dešavala se pjesnička slika odnosa, ljudi i prihvatanja. Četiri života ni po čemu slična, četiri silna karaktera prema analizi psihologa nespojiva, četiri dobre namjere i četiri dobre energije u razgovoru koji se kretao poput nemirnih listova nošenih vjetrom i sa neobjašnjivom sigurnošću da će svaki list pasti tačno tamo gdje treba.

O čemu smo razgovarali vjerovatno se niko od nas tačno ne sjeća, ali sam sigurna da smo te noći, svako u svom krevetu, zaspali sa rijetkom lakoćom misli o vremenu, utrošenom na pravi način. Razgovor koji ima smisla, sa spoznajama teškim tačno toliko, koliko je svako od nas sa lakoćom mogao ponijeti u novi dan.

Razmišljam o mojoj prijateljici i o tome kako bih joj svaki dan trebala govoriti onu prostu rečenicu od svega dvije riječi.

Shvatam šta misli kad kaže da ne treba ljude u svom životu. Shvatam šta je imenica ljudi značila u toj rečenici. Oni koji potroše tvoje vrijeme kao novac dobijen na lutriji, oni kojima objašnjavaš sebe bez realne mogućnosti da ikada shvate, oni od kojih nikada ništa naučiti nećeš i oni koji će tvoj let vidjeti kao svoj pad. E ti ljudi...shvatam.



Ljude treba konzumirati poput hrane. Pažljivom selekcijom toksičnih, nepotrebnih i zdravih namirnica. Onda kad smo gladni jesti isključivo specijalitete, kad nam se nešto gricka uzimati laganu hranu u malim količinama. Najvažnije od svega je uzimati hranu od koje se raste.

I prepustite se osjećaju otkrivanja nove hrane. Ukusi se s godinama mijenjaju.

Kažem ja komadantu, onom iz kafane u koju nas je uvukao vjetar...čini mi se da sam potrošila neke divne godine na neke pogrešne ljude. Bila sam mlada i mislila da sve znam.

Ne možeš, Amra, biti i mlad i pametan!“ reče komadant.


Mustafi Kahriću s ljubavlju.


Lektura: Amela Ademović

1,220 views