Ja znam da možeš !

Updated: Apr 19, 2019


Malog princa otkrila sam sasvim slučajno. Imala sam tek nekih 13 godina, možda malo više. Prošlo je toliko vremena i ja se više ne sjećam ni kako, ni ko je mene doveo u tu priču o predstavi. U ruke su mi došli papiri sa tekstom, našla sam se na prvoj probi. Imala sam dvije uloge. Jedna je bila ruža, druga lisica. Obje su govorile vrlo slične stvari. O ljubavi, pripadanju i prijateljstvu. Desila se premijera predstave i još mnogo repriza. Aplauzi su bili sve jači i sve duži, ali ništa od toga nije bilo toliko silno kao rečenice koje su se urezale u moj mozak, kao tajni kod za djelovanje cijelog mog života. Neke teške spoznaje su došle kasnije. Držim ih kao opravdane, ali nikad u njima srcem neću učestvovati.


Srcem samo dobro vidiš. Bitno je očima nevidljivo. Ne mogu se igrati s tobom. Nisam pripitomljena... Danas jednako kao i tad mislim, dišem i živim to isto.


Mali princ je filozofsko djelo. Kao i naši životi, pregršt malih filozofija koji čine jednu veliku filozofiju svijeta koja nas određuje. Sasvim je jasno, ne plivam dobro kao što bih željela. Kao riba na suhom sam...čekam veliki talas da zaplivam.

Moja kćerka ima 12 i nešto. Jučer je došla iz škole pričljiva, vesela i sretna. Vrisak iz kupatila, sa dugim a na kraju. Ona je držala ponosno glavu, a ja sam zaplakala. Shvatam da raste, nemoguće je ne vidjeti kako se pretvara u djevojku, sutra već ženu. Ne mislim da je najgore za jednu ženu do kraja života imati one dane u mjesecu.


Najgore za jednu ženu je ne znati zovnuti nekoga glasno, sa dugim a na kraju.



Plakala sam više zbog sebe nego zbog nje. Ponosna sam na sve što ona jeste. Dobra je toliko da će čuvati bratove tajne čak i pred veličinom mene, majke, kojoj i vjetar mora reći zbog čega puše. Vrijedna toliko da svojim obavezama dodaje i nove. Iskrena toliko da će svako priznanje početi time da se ništa ne treba kriti. Zahvalna toliko da je u svom malom životu dosegla spirtualnost svojstvenu dobrim, odraslim bićima. Ako sam ja barem jednim dijelom zaslužna za to, onda sam uradila lavovski posao. Ali ne, nisam ja nikakav lav, nju mi je poslao univerzum da svakoga dana mogu vidjeti koliko je život lijep i ona je moja. Hvala mu.

Vrijeme je da svoju kćerku počastim jednim novim, dobrim primjerom sebe. O roditeljstvu ne morate znati mnogo, ali ono što nikada ne smijete zaboraviti je to da ste živi primjer koji će biti slijeđen. Iskoristite to i budite posebno oprezni. I prije nego što uradimo nešto već smo iskopirani.


U mojoj dvanaestoj svijet je bio poprilično krvavo mjesto za jednu djevojčicu. Zahvalna sam na ovim danima u kojima će jedina krv koju će gledati naše kćerke biti ona vlastita, u onim danima u mjesecu. Snovi su za mene bili čokolada koju je nemoguće kupiti, jer ne postoji prodavnica. Za nju danas to je pravo, a ne san. Ja sam željela dočekati jedan dan u kojem ću hodati svojom ulicom bez straha, ona želi putovati planetom. Kofer knjiga i kofer cipela. Ja sam u koferu držala ono malo garderobe, odavno prerasle, dnevnik i poneku ljubavnu tajnu. Kofer za bijeg, ako gore postane još gore. Bilo je suludo imati plan, jer dani u kojima sam ja disala bili su život ili smrt i ništa drugo.


Gledam jednu djevojčicu kako raste i odvajam se od djevojčice kakva sam ja bila. Pitam se, šta je mogu naučiti o snovima ako sam ja vlastite uništila nagonom za preživljavanje. Da li je ovo lekcija koju sam preskočila i koju ću učiti od vlastite djece?! Da li mi nedostaje baš to, san koji sam trebala sanjati. San koji čeka da se ostvari. Svijet nikada neće spoznati razmjeru katastrofe, kao što je jedna djevojčica koja nema san. O tim katastrofama se ne čita na portalima. O tim katastrofama mame šute, dok svečano obećavaju sebi da će onima koje dolaze nakon njih pomoći ostvariti snove.


Na moju sreću ili nesreću prije nego što sam shvatila šta želim, ja sam znala šta je to što ne želim. Neki pametni ljudi rekli su mi da je to isto. Gorio je Notre Dame. Ja živim u zemlji u kojoj bi mi jednako zamjerili i to da ga žalim i to da ga ne žalim. Pariz je dio mojih najljepših uspomena i ako me pitate voljela bih da ne izgori. Ali ako se već desilo, a jeste, onda je važno da znam da je moguće zapaliti i uništiti pa čak i jedan Notre Dame, ali ne i želju da on postoji kao simbol, ako je znamenje nečega što je važno. Da li je novac za njegovu obnovu mogao nahraniti gladne-jeste. Ali svako raspolaže svojim novcem kako želi. Ako nemaš da platiš nemoj zvati turu. To nije san. To je život. Surov i istinit. Račune ćemo polagati kasnije, ali za to sad niko ne mari.



A ovoj od 12 i nešto, ovoj koja jeste sada i onoj koja sam bila nekad želim reći da imam plan, da snovi koji ne postoje mogu da se stvore iz želje, da jedno jučer može biti i ono sutra. Želim joj reći da će njeno dugo a, uvijek imati moju pažnju, jer je probudilo i pomirilo onu i ovu mene. Da ću imati plan dok ona bude imala snove, da se možemo pratiti i voljeti u traganjima. Da ću biti najbolji oslonac onda kada snovi počnu da se ruše. Da ću tu priču znati ispričati, jer to nisam propustila. Da ću znati reći :


„Napravi plan, snove si sanjala. Plan da snove ostvariš iz želje i uvjerenja da možeš. A možeš, ja znam da možeš.“


I nikada nemoj ići dalje od Malog Princa. Ja nisam imala snove, imala sam njega.


Ono što pustinju čini lijepom je saznanje da se u njoj krije izvor“

Mali Princ; Antoine de Saint -Exupery


Lektura: Amela Ademović

732 views