Časna riječ !

Danas kada postajem žena dajem časnu žensku riječ, da ću voljeti ono što jesam, da neću mrziti druge zbog onoga što nisam. Da ću koristiti svoj mozak uvijek i svugdje, a ljepotu svoga tijela uskladiti sa ljepotom svoga duha. Dajem časnu riječ da ću biti hrabra poput najjače vojske i slaba poput izgubljene djevojčice onda kada je to potrebno.

Danas kada postajem žena dajem časnu riječ da ću ruku pružiti najslabijoj od nas i da ću iz sve snage aplaudirati najjačoj od nas. Danas kada postajem žena dajem časnu riječ, da ću prilike stvarati svojim umijećem da ih stvorim, nikad i nikako tuđom neprilikom. Danas kada postajem žena dajem časnu riječ da ću ponekad biti muško, tek toliko da bi me mogli razumjeti oni koji govore lažno i razumiju samo jedan jezik. Danas kada postajem žena dajem časnu žensku riječ da ću iz naših redova protjerati sve one koje krpom, štiklom, lažnim osmjehom, bogatim mužem, tuđom nevoljom, lošom namjerom i varkom da su samo žene gaze ovu žensku riječ.


Pa da počnem...


Upoznala sam Dajanu. Par susreta, u društvu u kojem smo se jedva stigle obratiti jedna drugoj. Kada bih morala da je opišem rekla bih da je topla i draga, da ima oči negdje između veselih i sanjivih. Ne sjećam se boje njene kose, iako sam je vidjela prije par dana. Znam da ima predivne ruke, gledala sam je kako nemirno vrti olovku među prstima dok je čekala svoj red da dobije riječ. A onda je dobila riječ i pokazala sva svoja lica i naličja bez cenzure i maskare. Divno je slušati one koji imaju šta da kažu. Eto to je ona...ona je ona koja ima šta da kaže. Skupila je tek dvadeset i koju, pametna i vrlo nespremna za divlji svijet koji je čeka. Na njenu sreću, jedna je od onih kojoj prevrtanje želuca nikada neće blokirati mozak. Ona će biti žena koja će graditi blistave ideje istim žarom kojim će i rušiti sve što je prljavo i zlo u ovom našem malom postojanju.

Prekoputa njenih dvadeset i nešto grmi moji četrdeset...recimo i nešto. Sve znam. Nepogrešivo sve znam čak i to o čemu trebam pisati. Znam i to što ne smijem naglas izgovoriti.


Pitam se da li svi ti vulkani u meni, erupcije u pripremi, vjetrovi koji donose buđenje, svitanja bez kojih mrak nikada neće biti sanjiv, oluje koje odnose velike žrtve, varke ostale iz vremena kad je dvadeset i nešto značilo mnogo. Neka se vulkani probude i vjetrovi krenu uz neku Dajanu i nikako drugačije.

Mislim da je bila '93 godina...sjećam se da je bilo hladno kako je samo tih godina znalo biti hladno u Sarajevu. Bio je jedan od onih dana u kojima smo vidjeli svoj dah svaki put kad progovorimo. Oprala sam kosu dugu metar, obukla sestrinu jaknu veću za dva broja.Osim što je bilo vrlo izvjesno da će mi se od mokre kose i hladnoće iskriviti usta bilo je i izvjesno da ću ostati bez zuba zbog krađe jakne. Bio je to dan u kojem sam dobila upalu uha, posvađala se sa sestrom i upoznala Vanessu Redgrave. Imala sam 14 godina, sa ovog mjesta i iz ovog vremena odgovorno tvrdim da sam izgledala jadno i otužno. Osjećala sam se dva puta gore od toga kako sam izgledala. Bila sam dio grupe koja je organizovala poetske večeri, predsatve za djecu i odrasle. Naš zadatak tog dana bio je da igramo dio neke predstave ili da čitamo poeziju. Isti osjećaj kao kad mami i tati dođu neki važni gosti i onda mi djeca moramo da recitujemo i pjesme i tablicu množenja. I hajde stisni pa reci da se stidiš i da ti je glupo. Recituj šta znaš i ne znaš, majčin sine! Nek vide ljudi da se ovoj kući voli i suho meso i nauka. Bilo me je stid te žene,jer joj vjerovatno zvučimo kao nama Kinezi, smiješno i nerazumljivo. Nekim čudom Vanessa je prošla pored novinara, prišla mi i toplo me zagrlila. Rekla da nikada nije vidjela tako duboke plave oči. Nisu bile duboke, bile su iskolačene od silnog čuda, jer ona baš meni prilazi. Da me nije bilo stid prepune sale zaplakala bih. Plakala bih, jer mi je bilo hladno, jer me je bilo stid moje jakne, jer nisam znala šta da joj kažem, jer sam bila gladna. Valjda da prekine nelagodnost trenutka ili da meni olakša izvadila je iz tašne knjižicu, crnih kožnih korica, pružila mi je i zamolila me da napišem nešto za uspomenu. Ne sjećam se šta sam napisala, ali vjerujem da sam pokušala napisati neku smislenu poruku na engleskom, nevješto se koristeći sa onih nekoliko fraza za koje sam bila sigurna da znam kako se pišu. Noćima me je budila misao kako samo možda izostavila slovo ili apostrof. Mučila me je pomisao sam bila suviše hladna i premalo srdačna. Najviše od svega budila me je misao kako sam zvučala stereotipno, onako kako zvuče svi nesretni kad su nesretni i svi sretni kad su sretni.

Ja sam uvijek bila i sretna i nesretna na svoj način...samo to tada nisam mogla ili nisam znala napisati i reći.

Poslije sam čitala kako je rekla da ju je Sarajevo naučilo da umjetnost čovjeku daje nadu. Sretna sam, jer sam bila dio te male umjetničke družine koja ju je potakla da o mom gradu kaže tako lijepu i važnu stvar. Ispravila bih je i rekla da zagrljaj čovjeku daje nadu, ali ona koja je zagrljaj dala sigurno to zna. Susret s njom za mene je bio i ostao Oskar mog života i ništa manje.

U martu 2008. godine upoznala sam ženu koja je spasila život mom sinu. Zapravo, njen sin je spasio život mog sina, ali zahvaljujući njoj i našem susretu. Nikada nisam pisala o tome, ne bih ni sada. Ne volim patetiku, posebno ne kolektivnu. Nisam ni jedina, a ni posljednja koja se na ovome svijetu koja se borila za život svoga djeteta. Susret sa tom ženom koja je po svome obrazovanju, koje je više nego impresivno, mala spram onoga šta je ona po svojoj ljudskosti, za mene je bio vrlo logičan i prirodan. Isto tako bih se ja ponašala da sam bila na njenom mjestu. Sve to ne mijenja činjenicu da milion drugih žena ne bi uradilo to isto. Nisam je čak ni zamolila da mi pomogne. Sama je nakon što sam joj ispričala svoj problem (O, to nije bio problem, to su bile frakture na lobanji dječaka starog tek dvadeset dana) odlučila da nazove svog sina, najvažnijeg neurohirurga naše zemlje. Često pričam o toj ženi i njenom sinu svojoj djeci, a zapravo bih voljela kada bi mi život pružio priliku da im oboma vratim to dobročinstvo. Večeras je bila gost u jednoj emisiji na televiziji, opet sam rekla sinu: "Ova žena ti je spasila zivot"!

Nisu me nikada pitali koje su to žene spasile moj život. Nabrojala bih, ali ništa vam imena ne bi značila. Moj život su spasile one koje su mi svojim primjerom prečesto pokazivale da se ne odustaje od snova, ljubavi i radosti. Spasile su ga one koje su pred mene prosule svoje suze, psovke i ljutnje kao što se pred one koji su dobrodošli prostiru najbolje počasti. Moj život su spasile žene koje su sa svojih deset prstića i pola mozga napravile svoje životne priče. Spasile su ga one koje su strah nosile kao modni dodatak, a vama i meni izgledale potpuno neustrašivo. Moj život su spasile filmske dive, književnice, novinarke bez dlake na jeziku, profesorice, prodavačice, arhitektice, doktorice, frizerke i prodavačice, sasvim obične žene koje ni po čemu nisu obične.

Pogrešno je vjerovati da smo mi žene zarobljene u svijetu muškaraca. Istina je da smo mi žene zarobljene u svijetu lažnih žena.

Žena koje su uvijek i svugdje nacrtanih savršenih lica spremne da nam objasne kako i zbog čega se živi. Ponajviše su spremne za laskave komplimente velikih narodnih masa. Žene koje stvaraju varku paćenica koje su teškom mukom stigle tamo gdje jesu. To su one žene koje nikada nisu imale problem u braku, ali idući utorak se razvode. One koje poznaju sve važne ljude na svim važnim mjestima, ali same uopšte nisu važne.Tajna njihovog uspjeha je nama običnim smrtnicima nerazumljiva. To su one koje su savršene majke, ali silno žele da izgledaju kao sestre svojim kćerkama. Ne spominju supruga, ali imaju njegov novac i one vole sve ljude ovoga svijeta, jer to je sad jako popularno.


Da pometem prvo ispred svoga praga i kažem to kako se više napajam energijom mojih sjajnih žena, nego što im istu pružam.



Slavit ću dane kad sam pristala na četiri zida ružičaste boje, sa tek nekoliko brojeva na displeju kojima se radujem. Počinjat ću jutra sa tišinom u kojoj se čuje tek listanje knjige. Radovat ću se svakom svom novom rađanju uz one koje zaista postoje tamo gdje trebaju da postoje. Ni lažne, ni tuđe, ni svijetu poznate...već svoje. Samo svoje.

Dajem časnu riječ...


Lektura: Predivna Amela Ademović

815 views